„Ali zaista mi se ne ide.“
„Da, ne ide ti se, ali svejedno ideš. Budi gotova do 8, nađemo se kod semafora. I obuci onu usku ljubičastu majicu, dobro ti stoji. I nemoj doći u starkama, za Boga miloga. Znaš, postoji i obuća koja ima potpetice. I nemoj kasniti. I nemoj mi cviliti za vratom i govoriti kako želiš ići kući. Idemo u grad večeras, i idemo se zabavljati. Može? Javim ostalim curama. Volim te!!“
„Ali nemam…“
Tu-tuuu.
Telefonska linija se prekinula. Točnije, Ivona mi je spustila slušalicu.
„Ali nemam što obuti umjesto starki“ prozborih u slušalicu dok je iritantno tuljenje telefona i dalje odzvanjalo.
Ivona. Moja najbolja prijateljica. Zaista sam cijenila njezin silni entuzijazam, ali nikako s njom nisam mogla podijeliti ushićenje oko običnog subotnjeg izlaska. Istina je, volim okupljanje s curama iz razreda (čisto iz razloga što bi smo posve zaboravile na školu), ali nikad mi nije bilo jasno sve to dotjerivanje, preuveličavanje i sređivanje satima prije dolaska. Pogledah na sat. Kvragu, pola 8. Čak i da sam željela isprobati to silno dotjerivanje, u pola sata, koliko mi je preostalo, nisam mogla puno toga učiniti. Nije mi preostalo ništa drugo nego na sebe navući crne hlače i pripijenu ljubičastu majicu, baš onako kako mi je Ivona naredila. Sjurila sam se iz sobe do kupaonice, u nekoliko brzih poteza nanijela maskaru na trepavice, te sam vrhove kose provukla kroz prste. Bosih nogu sam se spustila do hodnika, otvarajući ormariće za obuću jedan za drugim. Zar nitko u obitelji nema cipele s petom? Nastavila sam otvarati ormare. Crne niske starke, svijetlo-plave starke, mamine ravne cipele, tatine svečane crne kožne cipele (koje je prosječno obuo jednom u dvije godine)… I napokon, u zadnjoj polici ormara, pronašla sam svečane cipele svoje majke. Crne, s visokom potpeticom, ukrašene ljubičastom satenskom mašnom. Moja mama, unatoč tome što je navršila pedesetu, pokušavala je održati mladenački izgled, što je znalo biti veoma iritiralo. Posve sam i zaboravila da ima te cipele (što li joj je bilo pa je kupila cipele s ljubičastom satenskom mašnom??), a sada su iskrsnule u savršenoj prilici. Nisam mogla odoljeti da se zadovoljno ne nasmiješim svom odrazu u ogledalu koje je stajalo odmah pored ormarića. Moje brzinsko spremanje i nije imalo kobnih posljedica. Moram priznati, dobro sam izgledala. Kvragu, mrzila sam Ivonu. Točno je znala što mi dobro pristaje. I znala sam da će biti zadovoljna kada me vidi.



Sigurnim koracima išla sam prema dogovorenom mjestu do kojeg mi je trebalo svega 10-ak minuta.
Kako bih skratila to dosadno hodanje ulicom kojom ionako svakodnevno prolazim i po nekoliko puta, dopustih mislima da ponovno odlutaju…

Bruno, Bruno, Bruno.
Opet mi se pojavio u mislima.
„Možda vidim Brunu večeras…“ pomislih, a kutovi usana mi zadrhte. Brzo se ugrizem za donju usnicu kako bih suspregnula osmjeh.
„Da, vidjeti ću ga večeras…“
Kao da mi je to nešto predstavljalo.
Vidjeti ću ga večeras, to je sigurno. A što i da ga vidim? Znam da se nikada ne bih usudila prići mu. Općenito, nikada se ne bih usudila prva prići dečku. Pogotovo dečku koji je već pri prvom direktnom susretu sa mnom na mene djelovao tako hipnotizirajuće. ˝Kao da bih imala šanse kod njega…“ onaj unutarnji glasić i dalje je odzvanjao u meni, iako mi je Brunin lik i dalje bio zabetoniran u mislima.
A ta njegova pozicija u mojoj glavi ni malo mi se nije sviđala. Oh, Bože, ni ne poznam tog dečka. Bilo je dovoljno onih nekoliko riječi koje mi je uputio da ja tako padnem na njega. A nisam si to željela dopustiti. Nisam mogla podnijeti to što je bio superioran, što je samo jedan njegov pogled meni oduzimao moć govora.
Iskreno, plašilo me sve to.
Neki neobjašnjiv strah kolao je mojim tijelom dok sam koračala poznatim ulicama. Točnije, strah pomiješan sa snažnom željom da ga vidim, da mi se još jednom obrati na način koji me tjerao da se osjećam kao da sam najposebnija djevojka na svijetu.
Da, to je bilo Brunino djelovanje na mene. Ono nešto posebno čime me hipnotizirao u ona dva školska sata dan prije.
Onih desetak minuta je prošlo nevjerojatno brzo. Ivona me već čekala na dogovorenom mjestu.
„Wooow, netko nam je zgodan danas? Ma za koga si se to samo tako sredila?“
„Joj, Ivona… Pa nije ništa posebno..“
„Oho, ne bih ja OVO nazvala ništa posebno“ rekla je, nadasve visokim tonom, tobože strožim, usput me odmjerivši od glave do pete. No, ubrzo se upristojila: „Idemo se zabavljati?“
„Naravno“ odgovorih s iskrenim osmjehom.
Zaputile smo se dugom ulicom koja je vodila do samog centra grada. Dugom ulicom, kojom je odjekivao zvuk mojih potpetica i Ivoninog glasnog smijeha.
Zanimljiva kombinacija zvuka koja je lomila monotoniju tihog, mračnog grada.
Zvuk popraćen mojim snažnim lupanjem srca. O da, željela sam ga vidjeti što prije, tek da mi uputi jedan značajan pogled kao što je to činio u petak.
Bruno, dečko čije je lice i dalje stajalo zapečaćeno u mojim mislima.

Napravili smo korak ka izlazu iz učionice. Gledao sam obris Glorijinog tijela dok je nestajala u dubinu mračnog školskog hodnika.
„Predivna je“ pomislih spuštajući pogled.
Znači, napokon sam ju upoznao. Djevojku za koju mi je pogled na školskom hodniku zapinjao prethodna 2 mjeseca. Uvijek kada bih ju sreo osjetio sam jak nagon, neku silu koja me vukla da zaokrenem glavu i još jedan pogled usmjerim prema njoj. Jasno mi je da to nije primjećivala. Točnije, nitko to nije primjećivao. No, meni je ona postala draga zanimacija kojom sam kratio minute na velikom odmoru.
Da, nešto je jednostavno zračilo iz te cure i privlačilo me njoj. „Ono nešto“ tako deško za dešifrirati. A danas smo se, eto, napokon i osobno upoznali. Iskreno, želio sam to od prvog puta kada sam čitao njezine ispovijesti na Internetu. Znao sam da želim upoznati tu djevojku, ali jedino što sam do tada znao o njoj jest da pohađa moju školu. A onda su se kockice napokon posložile i shvatio sam tko je ta djevojka. Djevojka iz susjednog razreda, cura koja je posjedovala nešto neopisivo privlačno i slatko u svojim tamnim kovrčama koje su joj se slijevale niz leđa dok se kroz vrevu školskog hodnika probijala sa slušalicama u ušima. Od tog trenutka, prije 2 mjeseca, preokupirala je moje misli. Iskreno, znao sam čitav odmor provesti proučavajući kovrče te neobične djevojke.

Trgnuo sam se iz misli te se zaputio prema suprotnom kraju škole. Bio sam umoran; više od svega želio sam doći kući i napokon se naspavati. Petak je, zaslužio sam to nakon svih obavljenih nogometnih treninga tog tjedna. No, još sam imao toliko toga za obaviti tu večer.
Koračao sam prema izlazu zgrade, a ondje se već na svjetlosti ocrtavala silueta druge djevojke. Stajala je tamo, čekajući mene.
„Hej, Zgodni“ rekla je utisnuvši mi poljubac dobrodošlice u usne.
„Hej“ smogao sam snage odgovoriti joj.
„Gdje si bio zadnja 2 sata? Mislila sam da imaš slobodno.“
„Matematika..“
„Ti i matematika? Oh, ne nasmijavaj me!“
„Zar je nešto smiješno?“
„Teško te zamišljam s kalkulatorom u rukama. Draži si mi s nogometnom loptom na terenu!“ prozborila glasno se smijući te mi poklonivši još jedan poljubac u usta.
Primila me za ruku dok smo napuštali okrug zgrade. Pričala je vrlo brzo, nizovi riječi tekli su joj iz usana. Pričala je o treningu plesa, o školi, o tome kako sam joj nedostajao zadnja 2 dana, o planovima za vikend…
Da, pričala je vrlo brzo. Pričala je stvari koje me ni malo nisu zanimale. Mislima sam bio daleko, daleko…
„I, što kažeš?“
„U vezi čega?“
„Pa subota! Rođendan mi je! I idemo u grad zajedno. I, jesmo se dogovorili? Dođeš po mene u 8?“
„Dobro.“
„Hej, Bruno… Zašto si danas tako… hladan?“
„Samo sam umoran“
„Zar ti nije drago što me vidiš?“
„Je.“ odgovorio sam dopustivši da me još jednom poljubi.
Nije bilo u redu od mene.
Nije bilo u redu dopustiti joj poljupce. U tzv. vezi bili smo svega tjedan dana, no ovo je bio tek treći put da se vidimo. Nije to bila prava veza, točnije, ja nisam želio vezu. Opet jedna od stvari koje je teško dešifrirati. Zajedno smo, i stalo joj je do mene, jasno mi je to. Kako se sve dogodilo, ne znam. Znam samo da nisam bio spreman za to.
Ljubila me i svakim mi poljupcem pružala snažnu dozu strasti… Toliko snažnu da ju ja nisam znao, ili nisam želio primiti. Ljubila me, no te poljupce nisam osjećao. Stajao sam naslonjen na zid, hladno je ljubio, rukama joj dodirivao ravnu, plavu kosu... No mislima sam još uvijek sjedio u učionici matematike. U mislima sam proučavao duboke smeđe oči i rukama mrsio duge, smeđe kovrče.
Stajao sam naslonjen na zid i ljubio Reu, svoju djevojku, dok su misli iznova letjele.
A u mislima sam bio s Gloriom.

Ušla sam u učionicu, svi su pogledi bili upereni prema meni. Oh, divno, pomislila sam. Još jedno gubljenje vremena. Što li ja, dovraga, radim na dodatnoj nastavi matematike?
Pogledala sam lica s kojima sam dijelila učionicu. Dva dečka su rješavala zadatke u bilježnicu. Bili su apsolutno predani poslu. Jedan je pokušavao doseći olovku koja mu je ispala pod klupu, dok je drugi rješavao zadaću iz engleskog i tipkao po mobitelu. Posljednji od njih ispisivao je matematičke formule po ploči. Složila sam nevoljan izraz lica te s mukom pustila da mi torba s ramena klizne na pod. Ponovno sam se pitala što, dovraga, radim u učionici punoj čudaka. Barem sam ih tada smatrala čudacima. Ruku na srce, većina ih se odijevala neugledno, slušali su glazbu alternativnih bendova, dok su druga polovica bili mamini sinovi, odjeveni u košulje. Vrhunac zabave bilo im je pričanje neshvatljivih viceva o politici i ekonomskom razvitku, iliti posustajanju, ili kako li su to već nazivali.
Iz razmišljanja me prenuo profesorov glas: „Oho, Gloria nam se odlučila pridružiti! Istina, s kašnjenjem na nastavu od 35 minuta, ali oprostit ćemo joj ovaj put. Dečki, hoćemo li?“. Svi su se složili.
Dečki su se, unatoč upravo navedenim karakteristikama, doimali nevjerojatno ljubazni, iako su za mene bili tek školski poznanici koje pod velikim odmorom srećem na hodniku Sada smo se, stjecajem okolnosti, našli na istom prostoru u isto vrijeme. Bili su dobro raspoloženi, a i sveukupna atmosfera je bila vrlo opuštena. Nisam mogla odoljeti da se ne nasmiješim. Polako sam počela razbijati svoje predrasude o njima. Naposljetku, tu sam čisto iz zabave i kraćenja minuta. A i voljela sam profesora matematike, Barneya. Bio je već stariji čovjek, no nevjerojatno pristupačan, uvijek otvoren za razgovore sa učenicima. Duša od čovjeka, u punom smisli riječi. Zato su mi dodatni sati matematike izgledali kao dobra prilika za nadogradnju mog, ako ćemo iskreno, klimavog znanja matematike. No Barney je u meni vidio potencijal, zato sam valjda i bila pozvana na ovaj susret. Zato sam se i nalazila u učionici s budućim matematičkim genijima.
Podignula sam torbu s poda, ovaj put bržim, okretnijim koracima. Zakoračila sam prema slobodnoj klupi u srednjem redu.
„Oprostit ćemo ti ovaj put ali… idući ne“ rekao je dečko u klupi ispred mene, pomalo strogim glasom. Ipak, pri pogledu na mene na licu mu se ozario osmjeh. Bilo je nešto privlačno u njemu. Zapitala sam se kako ga nisam primijetila pri samom ulazu u učionicu.
„Ovaaj… mhm… ovaj… da. Dobro“ odjednom nisam bila u stanju formirati jednostavnu rečenicu.
Sjela sam na mjesto dok mi se u mislima vrzmalo bezbroj nedefiniranih osjećaja. Bruno je sjedio ispred mene. Bruno, tajna žudnja većine djevojaka. Bilo mi je jasno zašto je kod drugih prouzrokovao patnje. Savršeno jasno.
Nikada do sad nisam s njim prozborila ni riječ. Za mene je bio samo jedan tipičan popularni dečko za kojim bi uvijek trčalo 10-ak djevojki istovremeno. Zapravo, nisam ni bila sigurna kako točno izgleda. Sve do sad.
Dok sam sjedila tamo i olovku vrtjela među prstima, nisam se mogla oduprijeti nagonu. Posvetila sam se proučavanju njegovog vrata. Lica, tijela, svega. Uočila sam kako mu pramenovi crne kose nestašno strše oko glave, i kako mu oči nose neopisivo upečatljivu nijansu zelene boje. I kako je svaki njegov pokret ruke kojim bi uklonio pramen kose iz očiju zračio snažnom privlačnošću. Nije bio jedan od maminih sinova, ali ni primjer zapuštenog rokera. Bio je tipičan primjer pristojnog dečka: inteligentan, sportaš, privlačan… Na sebi je nosio jednu od onih velikih, debelih muških majica s kapuljačom. Znate, one majice čiji miris i toplinu želite osjetiti i na svojoj koži. I bio je apsolutno svjestan svojih prednosti. Valjda si je zbog toga uzeo pravo obratiti mi se iz vedra neba:
„Čitao sam ti blog.“
Bilo mi je jasno da zna da sam čula za njega. Na posljetku, ne postoji cura na školi koja nikada nije čula za famozno ime Bruno. Čula sam, naravno, i ja, iako me nikada daljnje raspitivanje o nekom arogantnom tipu imena Bruno nije izgledalo kao privlačna opcija. Ali, kako on, zaboga, zna za mene?
„Haaa?? Ovaj… molim? Ti… kako ti znaš… to… mene… blog???“
Oh, opet je do izražaja došla moja nemogućnost izgovaranja cjelovitih riječi dok mi se obraća netko predivan poput njega.
„Ti si Gloria, jel´?“
„Da.“
„Eto vidiš da znam!“
„Ne znaš.“
„Znam.“
„Pa profesor je rekao moje ime kada sam ušla!“
„Ti si Gloria i ideš u b razred i posvađala si se s Monikom i mrziš dvoličnost i imaš 5 iz hrvatskog.“ Začudilo me je koliko je informacija bio u stanju izgovoriti u jednom dahu.
„Eh, to profesor nije rekao. Kako znaš?“
„Rekao sam ti, znam za blog. A što ti znaš o meni? Jer… ja znam i previše.“
On, ne samo da zna moje ime, nego, citiram, „zna i previše“?
„Ti si Bruno i igraš rukomet i nogomet za školu i moje 3 prijateljice se zanimaju za tebe.“ Kvragu, nisam to trebala reći. Ako ništa drugo, pokušala sam ga nadmašiti u brzom iznošenju činjenica. Ali umjesto da šutim, nastavila sam dalje:
„Prije mjesec dana bio si s nekom curom s druge škole, a sada jedna djevojka s 3. osnove želi biti s tobom. Inače, izazivaš svađe u ženskom wc-u.“
Samo se plaho nasmiješio i spustio pogled.
Tada se Barney pridružio razgovoru: „Bruno… Bruno je nevaljalko jedan! On traži cure s drugih škola, kao da tu nema lijepih! Bruno, pa pogledaj Gloriu! I još misli da mi to nećemo saznati!“
„Tako je, profesore… ali… saznamo mi sve!“ odgovorila sam sa smiješkom.
Bruni sam uputila zločesti pogled, na što me on samo upitao:
„Kako znaš sve to?“
„Ah, znam ja i previše…“

Školsko zvono nas je prenulo iz daljnjeg razgovora koji se protegnuo na sveopće teme. Činilo mi se da su u svega nekoliko sekundi prošla ta 2 nepuna školska sata.
Na izlasku iz učionice zastao je na vratima i propustio me prvu. Gesta koja me doslovno oborila s nogu. Kao i bezbroj drugih gesti kojima mi je dao do znanja da zaista postojim. Osjećala sam se živo u blizini Brune. Poklanjao mi je svoju pažnju, bio zainteresiran za moje riječi… Znala sam da ću željeti što prije se vratiti u tu prostoriju na prvom katu svoje škole, treća vrata lijevo…